Sjedili su na terasi restorana, on ju je gledao pogledom punim ljubavi, a ona se sretno smiješila. Ispijali su polako naručeno piće, pomalo im je smetala sparina, zrak je bio suh, a niotkud ni daška vjetra. Čekali su da im konobar donese jelo. Razgovarali su i prisjećali se dana prve zaljubljenosti, sjećali se izlazaka, izgleda zgrada i trgova, i slike tih vremena bile su im pred očima. Nekako s tugom su se prisjećali odlaska u inozemstvo i zajedničkih trenutaka proživljenih u dalekoj tuđini, ali jednostavno za njih kao da se nije ništa promijenilo, u njihovoj ljubavi, premda je bilo teških trenutaka, a skupa su ih sve lakše podnijeli. Izgledali su tako zaljubljeno, iako su tolike godine zajedničkog života za njima, ništa nije promijenilo njihovu ljubav, premda su djeca, već odavno pošla svojim putem, često puta ih ne mogu pošteno niti vidjeti, jer su zaokupljena poslovima, pa su i obiteljska okupljanja postala prava rijetkost. Takva su vremena, pomirili u se već nevoljko s tim, a oni eto uživaju u zasluženoj mirovini, obilaze stare znance, iako se i to već dobrano promijenilo, i nije više kao nekada, ljudi više i ne mare za posjećivanjem, tako da su odlučili malo se prisjetiti dana mladosti i otišli na ručak u restoran. I, upravo dok su tako uživali u sjećanjima, eto, stiže i konobar donoseći jelo. Bio je to mlad i zgodan gospodin, uredan i otmjen, pravi konobar kakvih je danas malo, i rijetko se mogu vidjeti. Sa smiješkom ih je posluživao, pitao ih da li im je ugodno, trebaju li još štogod. Njima je godila njegova pažnja i osjećali su se kao da su kod kuće, kao da su s najbližima. Konobaru je to sve tek dio posla, i obavlja ga zaista izvrsno, nastavio je s poslom, otišao uslužiti goste koji su upravo stigli, a oni su jeli polako uživajući u svakom zalogaju. Dok sam promatrao konobara upitao sam se da li i on viđa svoje roditelje, ili je i on poput njihove djece, zakinut za te trenutke zbog poslovnih obveza. Da li je i on oženjen i može li biti sa svojom obitelji, iziđe li i on sa ženom na ručak, večeru, da li se mogu vidjeti i koliko dnevno, je li se išta promijenilo u njihovoj ljubavi?
U vremenima u kojima živimo, nažalost se puno toga promijenilo, ljudi su se jednostavno otuđili, htjeli ili ne, trka za egzistencijom uništila je ono što imaju upravo ovo dvoje gostiju restorana.
Ne kažem da i prije nije bilo teško i prije je bilo životnih problema, ali ljudi su bili više zajedno, našli bi vremena jedni za druge, obiteljskih okupljanja je bilo više, druženja, dolazaka jednih kod drugih... Ova vremena kao da su sve to jednostavno izbrisala, toga više skoro da i nema, okupljamo se većinom prigodno, prigodom prinove u obitelji, krštenja, pričesti i krizmi, te nažalost kad umre neka bliska osoba. Danas je ovaj način života potkopao temelje osnovne i temeljne ljudske zajednice, jer zbog radnog vremena i sve većih zahtjeva koje nam poslodavci stavljaju pred nas, radilo se o edukacijama, usavršavanju u poslu, usvajanju novih tehnologija, ljudi se takoreći i ne viđaju tijekom dana, i samo prespavaju zajedno shrvani umorom, i jedva čekaju zaspati. Često puta tako je malo razgovora, i zaista je bilo divno gledati ovo dvoje ljudi kako razgovaraju opušteno, a danas je tako malo opuštenosti. Samo trka života. Sve se promijenilo, tako da ljudi više vremena provode s kolegama na radnom mjestu, negoli s najbližima. Kako bi onda današnji mladi mogli doživjeti ovakvu zaljubljenost kad jednostavno nemaju vremena jedni za druge i fali im ljubavi koju često traže tu negdje u blizini, kradu je, i dolazi do rastava braka, djece bez roditelja, koja su prepuštena najčešće sama sebi. Danas je toliko afera, gdje god da se okreneš, mediji su preplavljeni i naprosto kao da svi uživaju u nekom novom traču. Mladi se često razvode tek nakon što su se vjenčali, i kako će onda imati vremena prisjećati se dana svoje zaljubljenosti i uživati u zreloj ljubavi? Jedino što imaju je mržnja i vrijeđanje, predbacuju jedni drugima i stalno se vrijeđaju, odaju se uživanju alkohola i droge, razuzdanosti... Ljudi se sve više mrze i ubijaju, na razne načine žele sebi i drugima zagorčati život, sve je više ratova, ljudi sve više nastoje činiti zlo. Današnji čovjek sve manje traži Boga, nalazi razne bogove kojima služi, u novcu i materijalnim stvarima, vlasti i moći da upravlja drugima... Jedna anketa iznosi podatak da je sve manje intelektualaca koji vjeruju u Boga, i ističe kako oni misle da je vjera glupost. Onda se ti isti čude zašto se događaju loše stvari, zašto je toliko zla u svijetu i kako tome stati na kraj? Sve je manje onih koji osjećaju potrebu za molitvom, za Riječi života, za Kristom. Toliko je psovke, nažalost u našem narodu, a toliko malo potrebe za istinskom molitvom i strašno tužno je kad ljudi govore vjerujem u Boga, a ne slijede njegove zapovijedi, i nadaju se da će stići u raj bez ljubavi za druge i bez izvršavanja Božjih zapovijedi, a upravo najveća zapovijed je zapovijed ljubavi. Nije li nevjerojatno kako netko može biti svake Nedjelje u crkvi, moleći se i zahvaljujući Bogu za Njegovo milosrđe, za još jedan dan života koji nam je dao, ali tijekom tjedna ta osoba ničim ne pokazuje svoju vjeru u životu s drugima?
Gospodin nas je sve otkupio, i stalo mu je do svakog od nas, stalno nas čeka i opominje, želi da ga slijedimo, da li ćemo i dalje biti gluhi ili ćemo čuti Njegov poziv, ili slušati svakodnevno o ružnim stvarima koje se događaju, da li ćemo ga početi istinski tražiti i prepoznavati u svojim bližnjima, ili ćemo i dalje uživati u onom što nam svijet nudi?!
Gospodine, molim Te, daj nam milost obraćenja,obnovi nas u Duhu i Istini, daj nam da Te više tražimo i slijedimo u svakodnevnom životu, a onda će sigurno doći do promjene u našim životima, našim obiteljima, u odnosima s drugim ljudima, i u svijetu. Amen.
|
Nema komentara:
Objavi komentar