Image and video hosting by TinyPic
NA OVOM BLOGU ŽELIM IZNOSITI NEKA SVOJA RAZMIŠLJANJA, I RAZMATRATI O NEKIM TEMAMA VEZANIM ZA KATOLIČKU DUHOVNOST.

29 ožujka 2009

5. Korizmena Nedjelja B

Prof. Božidar Škofač: Tvome se Križu klanjamo, o Gospodine!

1. čitanje: Jer 31, 31-34

Evo dolaze dani - riječ je Gospodnja - kad ću s domom Izraelovim i s domom Izraelovim sklopiti novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov - riječ je Gospodnja. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Gospodina!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Gospodnja - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati."


Psalam: 51 (50), 3-4. 12-15

Čisto srce stvori mi, Bože!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Čisto srce stvori mi, Bože!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.

Čisto srce stvori mi, Bože!


2. čitanje: Heb 5, 7-9

Braćo! Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.


Evanđelje: Iv 12, 20-33

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: "Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa." Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori:
"Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac."
"Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!" Uto dođe glas s neba: "Proslavio sam i opet ću proslaviti!" Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: "Zagrmjelo je!" Drugi govorahu: "Anđeo mu je zborio." Isus na to reče: "Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas." "Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi." To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.



Gospodine, u današnjim čitanjima nam želiš poručiti da želiš sklopiti novi savez s nama, krvni savez Novog zavjeta, u kojem ćeš sve krivice naše uzeti i od grijeha nas naših očistiti. Premda si bio Božji Sin, Isuse, molio si Oca, i iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, postao svima koji Te slušaju začetnik vječnoga spasenja. Isuse i Ti si se bojao: "Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!", ali ostaješ na raspolaganju Ocu i najavljuješ da ćeš sve privući k sebi kad budeš uzdignut sa zemlje, zato i prihvaćaš nasilnu smrt, smrt na križu. Ali Otac nije oslobodio Sina od fizičke smrti nego je njegov prividni poraz u smrti učinio pobjedom. Uskrisio ga je i tako njegovu fizičku smrt učinio klicom života vječnoga za sve ljude. Ne prikrivajući svoj strah pred smrću Isuse, s nama si podijelio naše strahove i nevolje. Ne samo strah od smrti naše i naših najdražih nego i strah od otpuštanja s posla, od kraha u braku i životu, od nas samih i naših bližnjih. Dok Ti na tome zahvaljujemo, od Tebe učimo strah ne skrivati ali ni bježati od svojih dužnosti u strahu, ne bježati od volje Božje pod pritiskom životnih teškoća. Od Isusa, koji pristaje život izgubiti kako bi ga trajno stekao, učimo ne biti sebični, ne vladati se u životu samo tako da nama bude dobro, da prođemo sa što manje životnih udaraca i rana. Tko ne zna prihvatiti gubitak i udarac na kratak rok, neće doći do pobjede na dug rok. To su Rimljani izražavali načelom "Per aspera ad astra - Po trnju do zvijezda". Katolici to izražavaju Isusovim riječima: "Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni!." Isuse, u trenucima tjeskobe i osamljenosti moliš. Luka, što više, ističe: "A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio" (Lk 22, 43). U depresijama, žalostima, neuspjesima mi vjernici molitvom osmišljavamo svoje stanje. Isuse, znao si da Ti je Bog Otac blizu i u smrtnoj borbi. Udijeli nam snagu da i mi u takvim situacijama usrdnije molimo. Amen.

A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

24 ožujka 2009

NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO - BLAGOVIJEST


1. čitanje: Iz 7, 10-14

U one dane: Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: "Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina." Ali Ahaz odgovori: "Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina."
Tada reče Izaija: "Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!"


Psalam: 40 (39), 7-11

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Žrtve i prinosi me mile ti se,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: "Evo dolazim!

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim."

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Tvoju ću pravdu naviještat' u velikom zboru,
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Tvoju pravdu neću kriti u srcu,
kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas.
Tajit neću dobrote tvoje,
ni tvoje vjernosti velikoj skupštini.

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!


2. čitanje: Heb 10, 4-10

Braćo! Krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio;paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.Tada rekoh: "Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: "Vršiti, Bože, volju tvoju!" Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice - koje se po Zakonu prinose - ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.


Evanđelje: Lk 1, 26-38

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.
Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja."
Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?"Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!" Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.



Gospodine, danas slavimo blagdan Tvog navještenja. Zbilo se to tako da je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Sina Božjega po kreposti Duha Svetoga. Marija u prvi mah nije znala što znače ove riječi, ali premda se pitala kako će se to zbiti, jer muža ne poznaje, spremno je odgovorila: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" Marija je našla milost kod Boga, milost koju je Eva izgubila svojim grijehom. Ona je prihvatila tajnu utjelovljenja Boga koji je "Emanuel – Bog s nama", kojem se ne mile žrtve i prinosi, paljenice ni okajnice, već čisto srce koje kaže: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju! Marija se s ponosom predstavlja kao sluškinja Gospodnja. Kad je uvidjela što Bog od nje traži, pristaje dušom i tijelom. Ona svime što jest i što ima želi služiti Bogu. Marijinim pristankom Isuse utjelovio si se, uzeo našu ljudsku narav, potvrdio si nam da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Preko Marije postao si nam sličan u svemu, osim u grijehu. Gospodine, strah me je reći "da", jer ti ćeš tražiti novi "da" i više, uvijek više. Plaši me pomisao da bih mogao postati utočište tvojih namjera i želja. Pa ipak nemam mira, opkolio si me odasvud i uzalud se skrivam. Nikakva buka ne može utišati blagost koja uporno zove. Kad duša nasluti tvoju blizinu, ja prijeđem na drugu stranu i žurim, a na kraju – Ti čekaš, neodoljivo uporan i tih. Tebe je nemoguće izbjeći. Ipak, prije ili kasnije shvatim da je jedini od svih odgovora: "Neka mi bude po riječi Tvojoj". Ili "Dođi kraljevstvo Tvoje!", ili "Budi volja Tvoja!" Tad se pitam: Kako je to moguće? Kako će to biti? Odgovor je samo jedan: "Vjerujem Tvojoj riječi", ili kao u Marije: "Neka mi bude po Tvojoj riječi" Marijo, ti si milosno biće, žena vjere, nesebični prostor ljubavi u kojem je Bog postao čovjekom. Ti si šutnja u koju se sklonila riječ Božja, ti si najslobodniji čovjek pod nebom. Zato te molim: nauči me slušati i razmišljati srcem. Nauči me pristajati uz riječ Božju i govoriti onima koji su željni mudrosti. Gospodine, stavi u srce moje želju za tražim Tvoju riječ. Daj mi svjetla da nađem Tvoju riječ. Daj mi Duha svoga da povjerujem Tvojoj riječi. Daj mi i hrabrosti da Tvoju riječ svjedočim i živim. Daj mi milost da služim Tvojoj riječi kako su joj služili proroci: slušanjem, vjerom, ljubavlju, služenjem dajući sve od sebe, pa čak i život. Gospodine Isuse, učini da budemo svjedoci Tvoga utjelovljenja u svojim obiteljima, župama i narodu. Jer Ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.


Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

23 ožujka 2009

U krugu radosti

U krugu radosti


Jednog dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao seljak iz obližnjeg mjesta.

Kad vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd.


“Brate vrataru”, kaže došljak, znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?

“Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice”.


"Ne! Tebi sam ga donio!!

“Meni?” ozarena će lica iznenađeni vratar.

Zar si ga baš meni donio!

Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć.

Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.

Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan.


Odjednom mu padne na pamet: Zašto ja ne bi ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!

Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana.

Ovaj se grozdu iskreno obradovao.


No, starješina se sjeti starijeg bolesnog brata i odluči: “Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi.”

Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata.

Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći.

Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje.


Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru. Tako bi zatvoren krug, krug radosti.

Nemoj čekati da netko drugi započne.

Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti.


Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mijenjati svijet.

Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem.


To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojemu se upravo trošenjem više zarađuje.


Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane,
do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.

22 ožujka 2009

4. Korizmena Nedjelja B


1. čitanje: 2 Ljet 36, 14-16. 19-23

U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.
Spalili su Božji Dom, oborili jeruzalemski zid i sve su njegove dragocjenosti uništili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: "Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina."
Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodnja objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: "Ovako veli perzijski kralj Kir: 'Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!'"



Psalam: 137 (136), 1-6

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

I tada naši tamničari
zaiskaše od nas da pjevamo,
porobljivači naši zaiskaše da se veselimo:
"Pjevajte nam pjesmu sionsku!"

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek' se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje!

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada.



2. čitanje: Ef 2, 4-10

Braćo! Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni! - te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.


Evanđelje: Iv 3, 14-21

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: "Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena."


Gospodine, današnja čitanja nas vode u ovom korizmenom hodu prema Uskrsu, kroz veliku Božju ljubav. Križ je u centru ovog hoda i mi vjerujemo u neizmjernu Božju ljubav, jer Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Isusova smrt predanja za nas, za sve, u svjetlu uzvišenja u uskrsnuću, spasenjsko je sredstvo kojime Jaganjac Božji oduzima grijehe svijeta. A vjerovati znači doći k svjetlu, a ne vjerovati znači ostati u tami. Za onoga koji vjeruje razapeti je uzvišen. U razapetomu Isusu Bog pokazuje čovjeka koji je od ljudi odbačen, ali koji zbog ljubavi i po ljubavi u poniženju do smrti prima kraljevsku moć nad ljudskom poviješću. Božja ljubav iskazana na ovako čudesan način budi u nama vjeru k spasenju. Križ ostaje i znakom ljudskog odbijanja Božje ponude ljubavi, ali on je i lijek, 'protuotrov' našoj nevjeri. Bog nam je iz svoje velike ljubavi i Sina svoga dao. Ako gledamo ljudski, istinski bi otac radije i sebe žrtvovao negoli dopustio da mu dijete umre. A Bog je to upravo učinio. Ljubio je dokraja mene, tebe, ljubio je sve, svakog čovjeka. Križ je učinkoviti znak te Božje spasiteljske ljubavi koja nam se daruje i put spasenja svima koji ga vjerom prihvaćaju. Onaj koji vjeruje u onoga koji visi na križu, koji vjeruje u ljubav Boga našega, nikad ne propada, nego ima život vječni. Amen!




20 ožujka 2009

Put Križa



PUT KRIŽA

Uz Tjedan solidarnosti s Crkvom u BiH

Četrnaest postaja u glagolskim imenicama – četrnaest istina – četrnaest pouka

Svi budite iste misli (1 Kor 1,10)

Anton Šuljić

Uvodna molitva

Gospodine Isus Kriste, učitelju života i svetosti, učitelju istine, podnošenja patnje i postizanja spasenja, u duhu i 'iste misli' želimo slijediti Tvoj križni put s vjerom da nam u njemu otkrivaš smisao za naše živote, za naše patnje i križeve, za našu solidarnost sa svima koji pate te da nam otkrivaš smisao žrtve do naših pobjeda. Neka se sveti zalog Tvoga križnog puta utisne u naše duše da bismo bili dionici Tvoga spasenja.

1. postaja: OSUĐIVANJE – Isusa osuđuju na smrt

Sumnjičavost rađa nepovjerenjem. Nepovjerenje je utočište predrasuda. Predrasude su prvi koraci do osuda, a osude su sotoniziranja, otklanjanja i uklanjanja onih u koje sumnjamo i u koje nemamo povjerenja. Osuditi nekoga znači ne približiti mu se, ne prepoznati ga, ne razumjeti ga i ne voljeti ga! Osude mogu zadovoljiti čak i ljudsku pravdu i pozitivne propise zakona. Ali tko da razumije Božju pravdu? I kako shvatiti osudu pravednika? Tko smije oprati ruke? Jesmo li sve učinili kada smo šutjeli? Jesmo li doista oprali ruke kada smo krivicu prebacili na drugoga?

Isus je sam pred svojim sucem. Solidarni s njime plahi su i skriveni do neprepoznavanja. Oni drugi svoju solidarnost izražavaju bučno i krvoločno. «Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor» - Isusov je poredak stvari i priznavanje jedine solidarnosti: one s Božjom voljom i s istinom njegovih zakona. Samo kad smo posve u Bogu možemo biti posve blizi i svijetu i čovjeku i sebi samima. Solidarnost, ako je istinita, nije sredstvo uljepšavanja nego jedina alternativa pred stvarnošću stradanja. Sve ostalo je izgovor i maska koju pokazujemo ljudima. Istina trajno stoji pred svjetskim Pilatima. Zaista: Što je istina?

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

2. postaja: PRISTAJANJE – Isus prima na se križ

Je li podnošenje brutalnosti, sile i prijetnje kukavičluk? Pružanje otpora časna je čovjekova zadaća pa i obveza. No, dokle? Gdje je granica otpora? U zaustavljanju agresora? Na kojoj razdaljini i koliko ga dugo i čime držati tamo? Je li granica otpora u oduzimanju tuđih života? U ime koje humanosti, u ime koje pravde i kojih to božanskih zakona? Može li se ostati čovjek pred zatornom prijetnjom oružja, nepravde i mržnje? Može li se uopće pristati na prijetnju smrti i nije li to ludost i obmana?

Isus pristaje na svoju osudu. Nije to hrabrost zdvojnosti nego unutarnja sloboda predanja u volju Očevu i njegov osobni čin pristajanja. Posve je izvan naših kategorija. Prihvatiti križ ne znači ne osjetiti njegovu težinu i stravu nego vjerovati da on ima smisla. Samo podnesena žrtva može pobijediti onoga tko žrtvu uzrokuje. Samo se svjesnim izborom nenasilja zaustavlja kotač nasilja. I nije riječ o taktici niti o prikrivanju zadnjih namjera. Kod Isusa nije riječ o izrazu nemoći niti o rezignaciji. Riječ je o strašnom pristajanju na Božju volju i uz njegov plan. Isusove ruke pružene prema križu izraz su najveće slobode – one koja pobjeđuje svijet – i temelj su novog poretka: pristajanja uz Božji plan.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

3. postaja: PADANJE – Isus pada prvi put pod križem

Pasti je ljudski. A ustati? U padanju ima nečeg što nas uči našoj istinskoj strukturi. Pad je katkad lijek našoj oholosti i egocentričnosti, ali je i posljedica naših osmjeljivanja. No, postoje padovi koji su uvjetovani i prouzročeni, koji su plod pomnog promišljanja. Postoje padovi do kojih dođe zakulisnim igrama, podmetanjima i varkama. Postoje padovi koji se žele, planiraju i izvedu. Takvi padovi višestruko su teži od onih koje je proizvela vlastita slabost i poneka obmana. Uvijek kad se nekoga baci na koljena pogaženo je njegovo ljudsko dostojanstvo, a time i ona božanska jezgra zajednička svim ljudima.

Isusov pad prouzročili su svi dotad uključeni u njegovo suđenje, od svećeničkih glavara do Heroda, od Pilata do nahuškanog naroda, od šutljivih pristaša do bučnih pojedinaca. Tijelo popušta pred silnicama zlog stanja, pred optužbama i mržnjama. Pad je logična posljedica nagomilanih zlih silnica. No, Isusova je volja posve odlučna, a u njegov pad otad su uključeni svi koje se htjelo rušiti i srušiti, koje se htjelo poniziti i ukloniti. Ustajanje je uvijek dokaz opredijeljenosti za neuništivu istinu do kraja – do posvemašnjeg stradanja i umiranja radi neprevarljivosti Božjih istina. A to je plod i vlastitih izbora i milosnog zahvata.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

4. postaja: SUSRETANJE – Isus susreće svoju svetu Majku

Život nas nužno dovodi do susretanja. Katkad su ona lijepa i usrećujuća, katkad bolna i prepuna pitanja. Što je ljubav jača to su snažnija i naša susretanja. Kad je po srijedi patnja i kad su oči nakupina pitanja, naša su susretanja bolna, ali nužna pa i blagoslovna. Naši nas najbliži najviše vole i najviše bole. Pred patnjom voljenih nisu moguća skrivanja. Patnja ljubljenih dodiruje nas bolnije od vlastitih rana i od osobnih stradanja. Ova je zemlje prepuna bolnih susretanja. Živjeti znači i nužno susretanje s ranama.

Marija i Isus – Isus i Marija. U tom bolnom času susreta patnja se još više prelijevala. Isusa je boljela bol u njezinim očima, Mariju je bolio Sin osuđen, popljuvan, trnovom krunom okrunjen, izmučen i vođen na mjesto raspinjanja. Otad je sudjelovanje u boli voljenih, ali i bliskih pa i dalekih poprimilo oblike sudjelovanja u patnji Sina Božjega.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

5. postaja: POMAGANJE – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Kada smo bolesni a netko nepoznat nam pruži čašu vode, približi stolić s hranom, previje nam ranu, presvuče nas – takva pomoć nas ispuni zahvalnošću i gane nas. Kad smo usamljeni, osumnjičeni, osramoćeni ili optuženi, a netko nama nepoznat se za nas zanima, naša je zahvalnost beskrajna. Jedno je pomaganje kada nam svima ide dobro, a drugo kad je tko usred muka i stradanja. A ako onoga tko pomaže to još i košta novca, ugleda, dobroga glasa ili čak položaja pa i života – takvo pomaganje nema cijene – na tragu je Božjega sebedarja.

Šimun Cirenac takav je netko, Isusu nepoznat, a pomaže mu nositi križ. Pred očima vojnika, pred svjetinom, pred rodbinom i 'poštenim ljudima' – uprljao je svoj dobar glas noseći osuđenikov križ na putu do stratišta. Nismo dobri ljudi dokle god se držimo prikrajka, dokle god jako pazimo na svoj dobar glas, dokle god nas ne boli bol patnika, dokle god se nismo umiješali da bismo pomogli nevoljnika. Nismo dobri ljudi ako nismo izučili umijeće pomaganja bez uzdarja, bez priznanja i pohvala. Cirenca je pomela povijesna pozornica, ali je upisan u patnju Sina Božjega.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

6. postaja: SUOSJEĆANJE – Veronika pruža Isusu rubac

Odmjeravanja darova, procjenjivanje količine sudjelovanja, mudrovanja dokle i koliko nam koriste pomaganja i je li tko vrijedan naših suosjećanja – sve nas to čini pasivnim promatračima. Tuđa bol ispit je naše ljudskosti, mjera je naših izrastanja, provjera je naših vjerovanja. Suosjećanje nije odluka oprezna razuma već poriv srca spremna da se ublaži patnja, da se pomogne potrebnika. Kako su varljive naše mjere darivanja, a kako je velika darovana marama!

Veronika je jedna od nas. U njezinu rupcu više je ženska no muška logika. U njezinu istupu poriv je srca nespremna na kompromis bez vlastita sudjelovanja. Veronika nije Isusov učenik, a nije ni svjetina. Ona je glas savjesti, sućutna zauzetost i žena opredijeljena suosjećanja. Kristovo se lice uvijek otčitava na rupcima naših pomaganja, na sudjelovanjima bez zadnjim misli i bez sebičnih namjera. Kristovo lice utisnuto je na marame naših suosjećanja.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

7. postaja: POSUSTAJANJE – Isus pada drugi put pod križem

Kad se bremena nagomilaju i kad nas nesporazumi i muke pogode usred mučnih izdržavanja; kad teški postaju i ljudi i posao i okolina i svaka stepenica, kad nema lijepih vijesti i kad nema više nikakvih mogućih očekivanja – posustajanje je neminovnost, a pad je logična posljedica nespremnosti tijela za tolika opterećivanja. Čovjek je biće koje se sagiba pred težinom tereta. Čovjek je biće posustajanja i padova. Postoji li ruka, postoji li misao, postoji li utjeha? Naša su posustajanja naš put spram naših vlastitih Golgota. Tko da i tad povjeruje u smislenost koračanja i kako naći razlog novog ustajanja?

Isusov ponovni pad plod je svega što se na njega sručilo kao zlo stanje i kao grijeh svijeta – kao muka probijanja do božanskih istina. Priljubljen uza zemlju je On - Sin Oca vječnoga. Posustao je On - Riječ Božja i utjelovljena Istina. Pa ipak, ponovno ustaje On – čovjek boli, vičan patnjama. On od kog svatko lice otklanja! Podiže se, nosi svoj križ i putuje do kraja – do mjesta konačnog predanja života, do lubanjskog brdašca izvan grada zvanog Golgota.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

8. postaja: TJEŠENJE – Isus tješi jeruzalemske žene

Tješenje je čin ljubavi i vjere. Ono je izraz unutarnje slobode i nagnuće je srca koje suosjeća. Tješenje tužnih i ucviljenih dokaz je najdublje ljudskosti koja onoga koga se tješi ne ponižava, a u onome koji tješi ne budi osjećaj nadmoći već osjećaj zajedničke nemoći. A u zajedničkoj nemoći, uobličenoj u utjehu, događa se blagoslov solidarnosti i izmjena težina, ali se stvara i prostor za otvaranje novih, božanskih obzora. Tješenje je majka nade, a nada je čovjeku potrebna čak i tada kad izgleda da je svaka nada izlišna. Tješiti znači biti čvrsto usidren u nadi protiv svake nade, sve ako se nazire i kraj. Vjera u Onoga od kojega je sve i za kojega je sve postojbina je tješenja i nepojmljivog nadanja.

Isusovo tješenje jeruzalemskih žena i više je od toga. Ono je izraz božanskog korijena svakog ljudskog tješenja. On sam bio je žedan utjehe, pomoći i suosjećanja, no, upravo On – pogođen strašnim bolima, osuđen i izmučen, vođen u smrt raspinjanjem – On postaje tješitelj i darovatelj novog, božanskog lijeka našim gubicima. Kako je tanka crta koja dijeli neutješnost i ljudsko samosažalijevanje od božanskog čina tješenja! «Tješite, tješite moj narod!» - pouka je s jeruzalemskih ulica.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

9. postaja: IZNEMAGANJE – Isus pada treći put pod križem

Kad se topi snaga, kad se duh lomi pred naletom zlih sila, kad tijelo popušta i kad se približava kraj – iznemaganje postaje zastrašujući egzistencijalni doživljaj, a onda redovito slijedi novi, prijeteći pad. Onome tko je iznemogao od borbi, od posrtanja i padanja, od bolesti i sukoba, od stalnog nošenja tereta i izdržavanja, ponovni pad je strašna prijetnja posvemašnjeg posustajanja, gubitka bitke i pobjede smrtnog anđela. Postoji li i tada nada u spas?

Isusov je treći pad u sebe skupio iznemoglost čovječanstva, neuspjeh svakog našeg konačnog rješenja patnje i ljudske nade u spas. Njegovo mučno ustajanje, teturav hod, prigrljen križ i korak usmjeren spram golgotskog brijega – i naša je snaga usred svih ovih iznemaganja. Krist je svoju mjeru iznemoglosti nosio do kraja; odlučio je popiti svoj kalež žuči - i postati učitelj naših izdržavanja, nošenja križeva i predana umiranja. Iznemaganje je crta razdvajanja. Nakon nje još ostaje samo povjerenje u božansku milost spasenja.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

10. postaja: OGOLJIVANJE – Isusa svlače

Pred vječnošću svi smo prolazni. Ništa nas ne može zaustaviti u ovome postojanju. Sustavnu razgradnju nije moguće zaustaviti. Sve što dobivamo postupno gubimo. Blijedi naš razum, tupe osjeti, izumiru stanice – uspinjemo se i padamo i ovdje nam nije dano mjesto stalnog boravka. Sve što gradimo ili posjedujemo, sve čega se grčevito držimo, sve na što se ili na koga se vežemo – sve postupno napuštamo. Bića smo sustavnog ogoljivanja. Ostaje nam tek duša, neprolazna i stamena – za vječnost stvorena.

I Isusu oduzimaju sve: slobodu, dostojanstvo, odjeću pa i sam život. Posve je gol. Dotle je došlo da je i sam Božji Sin morao iskusiti sudbinu ogoljivanja do doslovnih i najdrastičnijih granica. Ipak, Isus je postojan u svijesti da mu se ne može ubiti duh. Njegova je duša spremna na prelazak granica. «Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa» - njegov je odgovor na sustavnu razgradnju i proces ogoljivanja, ali i navještaj novoga stvaranja. Nakon svih gubitaka, nakon razgradnje i ogoljivanja ostaje samo ta stvarnost i samo ta istina.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

11. postaja: PRIKIVANJE – Isusa pribijaju na križ

Bojimo se boli, prikovanosti uz krevet, ovisnosti o drugima. Bojimo se trenutka u kojem više neće biti izbora. Prikivanje uza samu smrt teška je čovjekova sudbina. Umiranje nije naš izbor. Ono je posljedica ovoga i ovakvog zemaljskog trajanja. Da ne postoji nada u život, da nema Božjih obećanja naša bi umiranja bila strašna i nepodnošljiva zbilja. Kad-tad doći će čas i našega prikivanja. Kakva će nam tada biti mjera i hoće li se iz prikovana tijela vinuti duh pročišćen i slobodan?

Nezamisliva bol Isusova prikivanja na križ odmiče i naše oči od prizora i našu maštu od predočavanja. A njegova je bol bila bol pravednika, bol Sina Božjega. «Ima li boli kao što je bol moja?» - davni je navještaj koji je odjekivao toga šestog časa obroncima lubanjskog brijega i odjekuje sve do naših sela i gradova. A još je strašnija Isusova napuštenost čak i od Oca na nebesima. Prikovan na križ, skupljen u bol i predan smrti Isus je u sebi skupio svaki naš strah, svaku našu prikovanost u bol. Pred križem Kristovim još ostaje samo gust mrak i nada u jedini mogući spas.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

12. postaja: UMIRANJE – Isus umire na križu

Svi umiremo i svatko je u umiranju sam. No, nije svaka smrt jednaka. Neka su umiranja strašna, neka su neutješna i beznadna, a neka su blagoslovna. Oni koji žive zauzeto, kreposno i sveto iza sebe ostavljaju mir. Oni koji žive s Bogom, iza sebe ostavljaju blagoslov nade i smislenost zemaljskog putovanja. Prošavši kroz vrata smrti čovjek za sobom ostavlja nesavršenosti, mane i zla i ulazi u Božji pročišćujući svijet novog bivovanja. Oni koji su živjeli trudeći se oko dobra, oko rasta pšenice uza sav kukolj i ometanje korova – za sobom ostavljaju plodove dobrote i slutnju novoga stvaranja. A to je najveća baština.

Kada je rekao svoj konačni «Svršeno je» i kada je nakon smrtne borbe Ocu predao duh, Isus je zacrtao nov način umiranja i u samu je smrt upisao svoj smisao. Sam je ušao u tajnu pšeničnog zrna, od kog nastaje kruh života – euharistija, ali je poput zrna i on legao u prah da bi niknuo novi plod nepojmljivoga novog stvaranja. Otad u umiranju klija i nova sjemenka Vazma, te mijene nad mijenama: iz života se, kroz vrata smrti, ulazi u život bez trajanja. Umiranje – to su vrata vječnosti. Umiranje – to su vrata trajanja. No, prije toga zemlja je u svoja njedra morala primiti Njega kojega Otac «postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove». Iza njegova umiranja moguć je samo raj.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

13. postaja: UKLANJANJE – Isusa skidaju s križa

Kada se dijelimo od dragih, osim same smrti koja je prekid ovoga života i koja nas od njih rastavlja, slijedi još jedna bolna stanica: uklanjanje iz naših prostora. Uklonjeni sa svijeta, uklonjeni da ne bi nastupila zaraza, uklonjeni su i od pogleda, i od dodira, uklonjeni su od ovog postojanja - u svijet kojemu ipak nema trajanja. Bol koju doživljavamo zbog uklanjanja u sebi sadrži nešto od naših postupnih udaljavanja i konačnoga dijeljenja. Do njega i nas vodi put preko nužnog uklanjanja. Uklanjanje je majka novoga rađanja.

Uklonjen iz ljudskog društva, uklonjen iz zavičaja i iz svoga naroda, uklonjen iz hrama i od prijatelja, Isus se sada uklanja i s križa jer slijedi subota… On koji je gospodar subote, on koji je temelj blagdana u ime blagdana se uklanja… Uklanja se onaj kojeg ni subota nije spriječila da uskrisi mrtvoga… Uklanja se onaj koji je čitava života tražio izgubljenoga… Uklanja se da ne bi bio smetnja, da ne bi bio zapreka slavljenja. Paradoks toga uklanjanja temelj je novog, božanskog okupljanja. Ali grob je nužna stanica.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

14. postaja: NADANJE – Isusa polažu u grob

Je li grob naša posljednja stanica? Pred tim se pitanjem odmjerava čitava naša egzistencija. Ako su grobišta ona mjesta gdje prestaje svaka misao o zemlji u kojoj tražimo spas, tad mogu biti i mjesta o zemlji u kojoj tek treba niknuti novi klas: Pšenični klas u brazdu posijan – za vječni život, za vječni spas. Tko i kako da zaustavi nadanje – izniklo iz nas uza samu smrt i stradanje?

Isus je položen u grob. Zemlja je u svoja njedra primila Njega po čijoj je riječi stvorena. Sa svijeta je uklonjen, maknut je sa zemljovida i sakrit je u grob Onaj koji je došao da čovjek ne bude rob. Sve čim je ikad rodila, zemlja je po Njemu, stostruko više i bolje, ponovno dobila. Ni čvrst kamen, ni straža ni mrak više ne mogu zaustaviti proboj Njegova sjemena. Vjerom prilijepljen uza nj svaki će čovjek sići u grob i kroz grob će moći proć. Neće to spriječiti ni smrt, ni kamen, ni grob ni noć.

(Molitva u šutnji)

Smiluj nam se, Gospodine!

Smiluj nam se!

Molitva

Isuse, Sine Oca vječnoga, nekoliko smo trenutaka proveli slijedeći Te na Tvom križnom putu. S istim smo mislima koračali za Tobom koji si Put, Istina i Život, a Ti si nam u školi Tvoga spasonosnog križa otkrivao smisao naših vlastitih križeva i približavao nas onima kojima je on teži nego naš. Neka se s Tvoga križa na sve nas izlije milost Tvoje pobjede da bismo, slijedeći Tebe, u Tebi našli spas – jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

15 ožujka 2009

3. Korizmena Nedjelja B


1. čitanje: Izl 20, 1-17

U one dane: Bog proglasi ove riječi: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Sjeti se da svetkuješ dan subotni.
Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni.
Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj.
Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!"


Pripjevni psalam: 19 (18), 8-11

Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!

Savršen je Zakon Gospodnji -
dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino -
neuka uči.

Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!

Prava je naredba Gospodnja -
srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja -
oči prosvjetljuje.

Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!

Neokaljan strah Gospodnji -
ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji -
svi jednako pravedni.

Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!

Dragocjeniji od zlata,
od zlata čistoga,
slađi od meda,
meda samotoka.

Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!


2. čitanje: 1 Kor 1, 22-25

Braćo! Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.


Evanđelje: Iv 2, 13-25

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.


Gospodine, u današnjim čitanjima želiš nam ukazati na neke stvari, a sve je to sadržano u deset zapovjedi, pa opet često puta zaboravljamo na njih. Često puta smo ljuti što oni koji ne upoznaše Tvoje zapovijedi mogu sasvim "slobodno" živjeti, osjećamo se prikraćeni zbog kazne od grijeha. Ali u tome se sastoji zamka, jer ti koji žive u takvoj "slobodi" nisu ni svjesni koliko su zarobljeni. Oni su u ropstvu grijeha, a da toga nisu svjesni, a mi smo za razliku od njih slobodni odlučiti oduprijeti se onome što nas čini ovisnima. Napast je stalno prisutna, ali trebamo se što više odupirati i ako se dogodi pad, grijeh, trebamo shvatiti da smo propustili puno, da smo propustili biti bolji ljudi. Zbog toga što je sve danas relativizirano i što živimo u sustavu izvrnutih vrijednosti ne znači da i mi moramo činiti tako, danas nažalost sve što je loše je IN, a ono što je Bogu ugodno demode i zastarjelo. Kasnije se ti koji žive po “novim vrijednostima i mjerilima” čude zašto se događa zlo u svijetu, zašto krađe, ubojstva, razbojstva, pljačke, prijevare, I svo zlo kojeg smo svakodnevno svjesni u medijima, to se zlo ne događa drugima, kao što misle oni koji kažu, nije moj posao, ne zanima me, događa se upravo nama. Zbog toga što je sve vrednovano novcem, što se ne cijeni ljubav, nego samo gleda koliko netko može od toga zaraditi, utržiti, sve se prodaje, a nikoga nije briga što propušta izgraditi sebe kao osobu. Isuse, poručuješ nam da ne gledamo materijalno, nego da izgrađujemo svoju dušu. To je hram u kojem želiš prebivati. Kad si rekao: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." ni apostoli nisu odmah shvatili, oni su to naknadno shvatili, tek nakon uskrsnuća od mrtvih. Ako smo i mi Hram Božji, onda nije svejedno je li u nama tržnica ili red Božji. Nije svejedno časti li se u nama Boga ili bogatstvo. Nije svejedno mogu li ljudi u nama prepoznati mjesto Božje prisutnosti ili priliku dobre zarade. Isuse, daj da Ti vjerujemo, pomozi nam da nemamo kompleks manje vrijednosti u odnosu na moćnike ovoga svijeta, pomozi nam da otvorimo oči i srce Tebi, koji znaš od čega smo sazdani, i tada naš život neće biti poput tržnice, nego poput Hrama Gospodnjeg.

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

08 ožujka 2009

2. Korizmena Nedjelja


1. čitanje: Post 22, 1-2. 9a. 10-13. 15-18

U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: "Abrahame!" On odgovori: "Evo me!" Bog nastavi: "Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati."
Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: "Abrahame! Abrahame!" "Evo me!" - odgovori on. "Ne spuštaj ruku na dječaka", reče, "niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga."
Podiže Abraham oči i pogleda, i gle - za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina.
Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: "Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom."

Psalam: 116 (115), 10. 15-19

Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

Ja vjerujem i kada kažem:
"Nesretan sam veoma."
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.

Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin sluškinje tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.

Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima Doma Gospodnjega,
posred tebe, Jeruzaleme!

Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

2. čitanje: Rim 8, 31b-34

Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!


Evanđelje: Mk 9, 2-10

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
A Petar prihvati i reče Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!" I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo "od mrtvih ustati"

Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima... kaže nam današnje evanđelje. O ovom događaju preobraženja Gospodinova najbolje nam može reći prekrasna meditacija fra Zvjezdana Linića, zato ju je vrijedno pročitati:

Meditacija Isusova Preobraženja

Evanđeoski tekst kombiniran iz sva tri sinoptika
(Mt 17,1-9); (Mt 9,2-10); (Lk 9,28-36)


(Mt 17,1-9): Preobraženje
1 Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2 i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3 I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4 A Petar prihvati i reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." 5 Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" 6 Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. 7 Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" 8 Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. 9 Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne."

Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te uziđe na goru visoku, u osamu, da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost, sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I gle: ukazaše im se u slavi dva čovjeka, Mojsije i Ilija, te razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega reče Petar Isusu: «Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.» Nije znao što govori jer bijahu prestrašeni.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Njega slušajte!» I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne propovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli, ali se međusobno pitahu što znači to njegovo «od mrtvih ustati».

1. Isus povede sa sobom Petra, Ivana i Jakova...
Iz mnoštva odabire, vodi ih u stranu, sa sobom, na osamu. Dopusti Isusu da u ovom času i tebe odabere, da te povede u osamu, kako bi bio samo s njime...

2. Na visoko brdo...
To znači u tišinu, u mir. Nauči se šutjeti s Isusom. S njim se uspinji na brdo. Sjeti se svojih penjanja na različite uzvišice: Sljeme, Samoborsko gorje, Velebit i sl. Mnogi sveci znali su se povući u osamu, na brdo i ostajali su tamo. To je visoko, bliže je nebu, bliže Isusu. U mislima se uspni s Isusom, k Isusu, i ostani tu.

3. da moli...
Molitva je duboki i ozbiljni čin čovjeka vjernika. Valja se malo izdvojiti, otići, popeti se. Prati Isusa u molitvi prema mnogim slikama koja nam donose evanđelja. To su trenuci ushita, istinskog razgovora. Kako sam jadan u odnosu na Isusa dok sebe promatram u svojim molitvama. To je tako kratko, površno, škrto. Prati Isusa kako se uspinje i bez riječi budi uz njega u dubokoj čežnji.

4. Dok se molio...
Kod Isusove molitve događa se mistični prodor. Otkrivamo Isusa u odnosu prema Ocu na nebesima. To je središte svega što se događa. U to iskustvo mora uvirati svaka molitva. Promatraj u svojim dubinama taj prizor. Možda te povuče za sobom, možda ćeš osjetiti nešto što još do sada nisi osjetio...

5. Umorni zaspaše...
Isusova je molitva duboka, obilna i nadilazi shvaćanje njegovih učenika. Oni su jednostavno zaspali. U opasnosti smo često u svojoj površnosti i duhovnoj lijenosti da prespavamo blizinu Gospodnju i njegovu slavu. Neću spavati. Želim ponirati u Isusa.

6. On se preobrazi pred njima...
Lice mu je kao sunce. Haljine bijele kao svjetlo, kao snijeg. Tajna se ne može opisati. Nalazimo se u prisutnosti neizrecivog. To je pralik Božjeg sjedinjenja s čovjekom. To je izvorište i početak našeg preobraženja. To je konačni i najneposredniji cilj. Neka to bude cilj i ove meditacije. Neka se sada u ovom času sa mnom dogodi što se treba dogoditi. Ne stavljam Isusu nikakve prepreke.

7. Pojavili su se Mojsije i Ilija...
Iz davne prošlosti niču likovi. Povijest postaje prisutnost. Ona je nekada bila usmjerena prema onome koji ima doći. Preobraženje je ispunjenje Staroga zavjeta. Sve uvire u njega. Prostorija stoljeća u njemu su sadržana. Promatraj, boravi u tom prizoru i sadržaju. Sjeti se kako Isus tumači, počevši od Mojsija i proroka što u svim pismima ima o njemu....

8. I razgovarahu o njegovu Izlasku koji se imao ispuniti u Jeruzalemu...
Neizreciv sjaj nije sve. Njegova slava je u jedinstvu s Očevom voljom, a to su poslušnost i ljubav koje će se probiti kroz sve protivštine. Isus će se konačno proslaviti u muci. «Oče, proslavi Sina svoga, jer i Sin tvoj proslavi tebe!» (usp.
(Iv 13,31). Proslava se ostvaruje u trpljenju i smrti. Tek tada nastupa svjetlo Preobraženja, predokus Uskrsa. To je Isusov Izlazak, prolaz, pasha – kroz muku i smrt u uskrsnuće. I ja proslavljujem Boga po svemu što mi se protivi, po kušnjama i tjeskobama koje strpljivo i predano podnosim u svijetu.

9. Dobro nam je biti ovdje; sagradit ćemo tri sjenice...
Petar je ponešen i potresen.
Sve je to divno, lijepo. Dobro je uživti u tome. Htio bi sve to zadržati, imati stalno pred očima, kao u dubokoj meditaciji iz koje ne želi izići. Tu se može boraviti ako je dosegnuta dubina.

10. Tada ih je zasjenio svijetli oblak...
Oblak koji zasjenjuje prepoznatljiv je znak Božje slave i prisutnosti. Bilo je to tako već u vrijeme Izlaska. Uvijek je oblak zasjenio Šator sastanka. Oblak zastire Hram u Jeruzalemu, osobito Svetinju nad svetinjama. Oblak znači zasjenjenje, zastiranje. Ne gledamo licem u lice. Bog koji nas potpuno obavija ipak nam se još ne da potpuno prepoznati. Ipak, to je svijetli oblak koji sjaji unutarnjim sjajem i slavom. Ostani u tom oblaku, ostani u toj prisutnosti Božjoj.

11. Čuo se glas iz oblaka...
Iz iskonske tajne koja prekriva jasno gledanje lica dolazi glas, govor prema nama. Tek u vječnosti gledat ćemo Boga licem u lice. U hodu prema vječnosti, dok smo u vremenu dariva nam se riječ, glas. On govori o tom jednom i jedinstvenom. Neizmjerni i nedohvatljivi Bog daje se čuti. Bog govori, k a ne šuti. Nastoji ga osluškivati, čuti, poslušati.

12. Ljubljeni sin, Milina! Slušajte ga!
Nastaje novo vrijeme spasenja, punina objave. Među nama je onaj koji je bez grijeha, bez tereta istočnog grijeha. Potpuno poslušan. Zato Bog Otac u njemu nalazi svoju milinu. On nas predstavlja pred Ocem. Njega koji je poslušan i mi moramo slušati i poslušati. Opomena neba pogađa i potresa nas: «Što me zovete: Gospodine, Gospodine! a ne činite ono što kažem?!»
(Lk 6,46). Neka to i u tebi zazvoni. Što mi poručuje ta riječ. Čujem li je u svojoj Crkvi. Slušam li njega? Trudit ću se svim bićem ostvariti to jedno jedino potrebno: Njega slušati u potpunosti, u svemu.

13. Oni padoše ničice na zemlju i prestrašiše se.
I ja sam pred tom tajnom u ovom času. Neka se to i meni dogodi. Želim pasti, pasti ničice, prostrti se po zemlji, licem prema tlu. Želim se prostrti pred tajnom Prisutnoga.

14. Isus ih dotaknu... «Ne bojte se!»Ovo je Isusov fizički dodir. Ruka njegova dotiče učenike. Često je Isus doticao sve koji su ga trebali. To je u isto vrijeme i gesta ohrabrenja. Valja ustrajati u Božjoj blizini. Božja je blizina zahtjevna. Riječ je Božja kao dvosjekli mač. Traži hrabre odluke. Bojimo se. I u meditaciji je važna ta riječ: «Ne bojte se!» Treba izdržati uz vatru Božje ljubavi i blizine. Proroci se pitaju: Tko može izdržati toliki žar!?

15. Ne vidješe uza se nikoga doli Isusa sama.
Poslije događaja objave Božje dolazi trijezna sadašnjost, svakodnevnica. To je i naše često iskustvo. Nailaze veliki blagdani, svetkovine i tada prionemo s obnovljenim žarom svoj svakodnevni život i rad. Dogode se duboke meditacije, molitvena iskustva i uranjanja u blizinu, a potom dolaze tako površne sitničavosti. Mudrost je istinskog života iz vjere znati duboka iskustva koja proživljavamo u određenim časovima ponijeti u svakodnevni rad. Udahni i ovog časa u sebe sjaj ovog događaja preobraženja kako bi sav dan bio prosvijetljen. Udahni i od ovog iskustva izloženog otajstva euharistije kako bi ponio u svoj život i rad Isusa. I neka ti duboko iskustvo da ti preostaje samo Isus bude dovoljno da prebrodiš česta životna razočaranja s ljudima.

16. I zapovijedi im da nikome ne kazuju.
Ne treba se izbrbljati promatrana tajna. To se čak ni ne može potpuno istinski doreći. Ne valja praviti se važan nekim iskustvima i upadati u lažna odševljenja. Riječima se to ne može izraziti. Zato nastavi u šutnji živjeti otkriveno iskustvo.
Šutnja je najadekvatniji odgovor na sveto prosvjetljenje.

17. I kad se spuštahu s gore...
Isus im ne govori odmah. Događa se smireni proces. Upozorenje dolazi iz Isusove šutnje. Treba sačuvati doživljene tajne i dubine. Ipak čovjek je time ispunjen, opterećen – zato imaj u dubinama i prostor šutnje. Ipak, uvijek se s gore Preobraženja valja spustiti u podnožje. Ne može se prigrabiti mistično iskustvo i smatrati ga se svojinom. Ono je uvijek dar. Ono nas hrabri da hrabrije hodamo zemljom prosvijetljeni vjerom.

18. Preobraženi – naša praslika.
Suobličeni smo slici njegovoj (usp.
(Rim 8,29). «Mi otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu» (2 Kor 4,6). Tu promatram neshvatljivu tajnu. Promatrati i mirovati. On mene promatra. Neka se to sada i u tebi događa; u ovom času euharistijskog klanjanja. Osjeti kako te pogled mijenja. Uz njega ne možeš ostati isti. Stojiš pred izazov preobraženja. Moj svršetak nije tamna smrt, nego ovaj presjajni lik koji me čeka, u koji se i ja preobražavam. Promatraj Isusa u njegovom praiskonskom bogatstvu (Ef 3,8).

Fra Zvjezdan Linić
Brdo Tabor - Crkva preobraženja Gospodnjeg