PUT KRIŽA
Uz Tjedan solidarnosti s Crkvom u BiH
Četrnaest postaja u glagolskim imenicama – četrnaest istina – četrnaest pouka
Svi budite iste misli (1 Kor 1,10)
Anton Šuljić
Uvodna molitva
Gospodine Isus Kriste, učitelju života i svetosti, učitelju istine, podnošenja patnje i postizanja spasenja, u duhu i 'iste misli' želimo slijediti Tvoj križni put s vjerom da nam u njemu otkrivaš smisao za naše živote, za naše patnje i križeve, za našu solidarnost sa svima koji pate te da nam otkrivaš smisao žrtve do naših pobjeda. Neka se sveti zalog Tvoga križnog puta utisne u naše duše da bismo bili dionici Tvoga spasenja.
1. postaja: OSUĐIVANJE – Isusa osuđuju na smrt
Sumnjičavost rađa nepovjerenjem. Nepovjerenje je utočište predrasuda. Predrasude su prvi koraci do osuda, a osude su sotoniziranja, otklanjanja i uklanjanja onih u koje sumnjamo i u koje nemamo povjerenja. Osuditi nekoga znači ne približiti mu se, ne prepoznati ga, ne razumjeti ga i ne voljeti ga! Osude mogu zadovoljiti čak i ljudsku pravdu i pozitivne propise zakona. Ali tko da razumije Božju pravdu? I kako shvatiti osudu pravednika? Tko smije oprati ruke? Jesmo li sve učinili kada smo šutjeli? Jesmo li doista oprali ruke kada smo krivicu prebacili na drugoga?
Isus je sam pred svojim sucem. Solidarni s njime plahi su i skriveni do neprepoznavanja. Oni drugi svoju solidarnost izražavaju bučno i krvoločno. «Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor» - Isusov je poredak stvari i priznavanje jedine solidarnosti: one s Božjom voljom i s istinom njegovih zakona. Samo kad smo posve u Bogu možemo biti posve blizi i svijetu i čovjeku i sebi samima. Solidarnost, ako je istinita, nije sredstvo uljepšavanja nego jedina alternativa pred stvarnošću stradanja. Sve ostalo je izgovor i maska koju pokazujemo ljudima. Istina trajno stoji pred svjetskim Pilatima. Zaista: Što je istina?
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
2. postaja: PRISTAJANJE – Isus prima na se križ
Je li podnošenje brutalnosti, sile i prijetnje kukavičluk? Pružanje otpora časna je čovjekova zadaća pa i obveza. No, dokle? Gdje je granica otpora? U zaustavljanju agresora? Na kojoj razdaljini i koliko ga dugo i čime držati tamo? Je li granica otpora u oduzimanju tuđih života? U ime koje humanosti, u ime koje pravde i kojih to božanskih zakona? Može li se ostati čovjek pred zatornom prijetnjom oružja, nepravde i mržnje? Može li se uopće pristati na prijetnju smrti i nije li to ludost i obmana?
Isus pristaje na svoju osudu. Nije to hrabrost zdvojnosti nego unutarnja sloboda predanja u volju Očevu i njegov osobni čin pristajanja. Posve je izvan naših kategorija. Prihvatiti križ ne znači ne osjetiti njegovu težinu i stravu nego vjerovati da on ima smisla. Samo podnesena žrtva može pobijediti onoga tko žrtvu uzrokuje. Samo se svjesnim izborom nenasilja zaustavlja kotač nasilja. I nije riječ o taktici niti o prikrivanju zadnjih namjera. Kod Isusa nije riječ o izrazu nemoći niti o rezignaciji. Riječ je o strašnom pristajanju na Božju volju i uz njegov plan. Isusove ruke pružene prema križu izraz su najveće slobode – one koja pobjeđuje svijet – i temelj su novog poretka: pristajanja uz Božji plan.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
3. postaja: PADANJE – Isus pada prvi put pod križem
Pasti je ljudski. A ustati? U padanju ima nečeg što nas uči našoj istinskoj strukturi. Pad je katkad lijek našoj oholosti i egocentričnosti, ali je i posljedica naših osmjeljivanja. No, postoje padovi koji su uvjetovani i prouzročeni, koji su plod pomnog promišljanja. Postoje padovi do kojih dođe zakulisnim igrama, podmetanjima i varkama. Postoje padovi koji se žele, planiraju i izvedu. Takvi padovi višestruko su teži od onih koje je proizvela vlastita slabost i poneka obmana. Uvijek kad se nekoga baci na koljena pogaženo je njegovo ljudsko dostojanstvo, a time i ona božanska jezgra zajednička svim ljudima.
Isusov pad prouzročili su svi dotad uključeni u njegovo suđenje, od svećeničkih glavara do Heroda, od Pilata do nahuškanog naroda, od šutljivih pristaša do bučnih pojedinaca. Tijelo popušta pred silnicama zlog stanja, pred optužbama i mržnjama. Pad je logična posljedica nagomilanih zlih silnica. No, Isusova je volja posve odlučna, a u njegov pad otad su uključeni svi koje se htjelo rušiti i srušiti, koje se htjelo poniziti i ukloniti. Ustajanje je uvijek dokaz opredijeljenosti za neuništivu istinu do kraja – do posvemašnjeg stradanja i umiranja radi neprevarljivosti Božjih istina. A to je plod i vlastitih izbora i milosnog zahvata.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
4. postaja: SUSRETANJE – Isus susreće svoju svetu Majku
Život nas nužno dovodi do susretanja. Katkad su ona lijepa i usrećujuća, katkad bolna i prepuna pitanja. Što je ljubav jača to su snažnija i naša susretanja. Kad je po srijedi patnja i kad su oči nakupina pitanja, naša su susretanja bolna, ali nužna pa i blagoslovna. Naši nas najbliži najviše vole i najviše bole. Pred patnjom voljenih nisu moguća skrivanja. Patnja ljubljenih dodiruje nas bolnije od vlastitih rana i od osobnih stradanja. Ova je zemlje prepuna bolnih susretanja. Živjeti znači i nužno susretanje s ranama.
Marija i Isus – Isus i Marija. U tom bolnom času susreta patnja se još više prelijevala. Isusa je boljela bol u njezinim očima, Mariju je bolio Sin osuđen, popljuvan, trnovom krunom okrunjen, izmučen i vođen na mjesto raspinjanja. Otad je sudjelovanje u boli voljenih, ali i bliskih pa i dalekih poprimilo oblike sudjelovanja u patnji Sina Božjega.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
5. postaja: POMAGANJE – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Kada smo bolesni a netko nepoznat nam pruži čašu vode, približi stolić s hranom, previje nam ranu, presvuče nas – takva pomoć nas ispuni zahvalnošću i gane nas. Kad smo usamljeni, osumnjičeni, osramoćeni ili optuženi, a netko nama nepoznat se za nas zanima, naša je zahvalnost beskrajna. Jedno je pomaganje kada nam svima ide dobro, a drugo kad je tko usred muka i stradanja. A ako onoga tko pomaže to još i košta novca, ugleda, dobroga glasa ili čak položaja pa i života – takvo pomaganje nema cijene – na tragu je Božjega sebedarja.
Šimun Cirenac takav je netko, Isusu nepoznat, a pomaže mu nositi križ. Pred očima vojnika, pred svjetinom, pred rodbinom i 'poštenim ljudima' – uprljao je svoj dobar glas noseći osuđenikov križ na putu do stratišta. Nismo dobri ljudi dokle god se držimo prikrajka, dokle god jako pazimo na svoj dobar glas, dokle god nas ne boli bol patnika, dokle god se nismo umiješali da bismo pomogli nevoljnika. Nismo dobri ljudi ako nismo izučili umijeće pomaganja bez uzdarja, bez priznanja i pohvala. Cirenca je pomela povijesna pozornica, ali je upisan u patnju Sina Božjega.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
6. postaja: SUOSJEĆANJE – Veronika pruža Isusu rubac
Odmjeravanja darova, procjenjivanje količine sudjelovanja, mudrovanja dokle i koliko nam koriste pomaganja i je li tko vrijedan naših suosjećanja – sve nas to čini pasivnim promatračima. Tuđa bol ispit je naše ljudskosti, mjera je naših izrastanja, provjera je naših vjerovanja. Suosjećanje nije odluka oprezna razuma već poriv srca spremna da se ublaži patnja, da se pomogne potrebnika. Kako su varljive naše mjere darivanja, a kako je velika darovana marama!
Veronika je jedna od nas. U njezinu rupcu više je ženska no muška logika. U njezinu istupu poriv je srca nespremna na kompromis bez vlastita sudjelovanja. Veronika nije Isusov učenik, a nije ni svjetina. Ona je glas savjesti, sućutna zauzetost i žena opredijeljena suosjećanja. Kristovo se lice uvijek otčitava na rupcima naših pomaganja, na sudjelovanjima bez zadnjim misli i bez sebičnih namjera. Kristovo lice utisnuto je na marame naših suosjećanja.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
7. postaja: POSUSTAJANJE – Isus pada drugi put pod križem
Kad se bremena nagomilaju i kad nas nesporazumi i muke pogode usred mučnih izdržavanja; kad teški postaju i ljudi i posao i okolina i svaka stepenica, kad nema lijepih vijesti i kad nema više nikakvih mogućih očekivanja – posustajanje je neminovnost, a pad je logična posljedica nespremnosti tijela za tolika opterećivanja. Čovjek je biće koje se sagiba pred težinom tereta. Čovjek je biće posustajanja i padova. Postoji li ruka, postoji li misao, postoji li utjeha? Naša su posustajanja naš put spram naših vlastitih Golgota. Tko da i tad povjeruje u smislenost koračanja i kako naći razlog novog ustajanja?
Isusov ponovni pad plod je svega što se na njega sručilo kao zlo stanje i kao grijeh svijeta – kao muka probijanja do božanskih istina. Priljubljen uza zemlju je On - Sin Oca vječnoga. Posustao je On - Riječ Božja i utjelovljena Istina. Pa ipak, ponovno ustaje On – čovjek boli, vičan patnjama. On od kog svatko lice otklanja! Podiže se, nosi svoj križ i putuje do kraja – do mjesta konačnog predanja života, do lubanjskog brdašca izvan grada zvanog Golgota.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
8. postaja: TJEŠENJE – Isus tješi jeruzalemske žene
Tješenje je čin ljubavi i vjere. Ono je izraz unutarnje slobode i nagnuće je srca koje suosjeća. Tješenje tužnih i ucviljenih dokaz je najdublje ljudskosti koja onoga koga se tješi ne ponižava, a u onome koji tješi ne budi osjećaj nadmoći već osjećaj zajedničke nemoći. A u zajedničkoj nemoći, uobličenoj u utjehu, događa se blagoslov solidarnosti i izmjena težina, ali se stvara i prostor za otvaranje novih, božanskih obzora. Tješenje je majka nade, a nada je čovjeku potrebna čak i tada kad izgleda da je svaka nada izlišna. Tješiti znači biti čvrsto usidren u nadi protiv svake nade, sve ako se nazire i kraj. Vjera u Onoga od kojega je sve i za kojega je sve postojbina je tješenja i nepojmljivog nadanja.
Isusovo tješenje jeruzalemskih žena i više je od toga. Ono je izraz božanskog korijena svakog ljudskog tješenja. On sam bio je žedan utjehe, pomoći i suosjećanja, no, upravo On – pogođen strašnim bolima, osuđen i izmučen, vođen u smrt raspinjanjem – On postaje tješitelj i darovatelj novog, božanskog lijeka našim gubicima. Kako je tanka crta koja dijeli neutješnost i ljudsko samosažalijevanje od božanskog čina tješenja! «Tješite, tješite moj narod!» - pouka je s jeruzalemskih ulica.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
9. postaja: IZNEMAGANJE – Isus pada treći put pod križem
Kad se topi snaga, kad se duh lomi pred naletom zlih sila, kad tijelo popušta i kad se približava kraj – iznemaganje postaje zastrašujući egzistencijalni doživljaj, a onda redovito slijedi novi, prijeteći pad. Onome tko je iznemogao od borbi, od posrtanja i padanja, od bolesti i sukoba, od stalnog nošenja tereta i izdržavanja, ponovni pad je strašna prijetnja posvemašnjeg posustajanja, gubitka bitke i pobjede smrtnog anđela. Postoji li i tada nada u spas?
Isusov je treći pad u sebe skupio iznemoglost čovječanstva, neuspjeh svakog našeg konačnog rješenja patnje i ljudske nade u spas. Njegovo mučno ustajanje, teturav hod, prigrljen križ i korak usmjeren spram golgotskog brijega – i naša je snaga usred svih ovih iznemaganja. Krist je svoju mjeru iznemoglosti nosio do kraja; odlučio je popiti svoj kalež žuči - i postati učitelj naših izdržavanja, nošenja križeva i predana umiranja. Iznemaganje je crta razdvajanja. Nakon nje još ostaje samo povjerenje u božansku milost spasenja.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
10. postaja: OGOLJIVANJE – Isusa svlače
Pred vječnošću svi smo prolazni. Ništa nas ne može zaustaviti u ovome postojanju. Sustavnu razgradnju nije moguće zaustaviti. Sve što dobivamo postupno gubimo. Blijedi naš razum, tupe osjeti, izumiru stanice – uspinjemo se i padamo i ovdje nam nije dano mjesto stalnog boravka. Sve što gradimo ili posjedujemo, sve čega se grčevito držimo, sve na što se ili na koga se vežemo – sve postupno napuštamo. Bića smo sustavnog ogoljivanja. Ostaje nam tek duša, neprolazna i stamena – za vječnost stvorena.
I Isusu oduzimaju sve: slobodu, dostojanstvo, odjeću pa i sam život. Posve je gol. Dotle je došlo da je i sam Božji Sin morao iskusiti sudbinu ogoljivanja do doslovnih i najdrastičnijih granica. Ipak, Isus je postojan u svijesti da mu se ne može ubiti duh. Njegova je duša spremna na prelazak granica. «Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa» - njegov je odgovor na sustavnu razgradnju i proces ogoljivanja, ali i navještaj novoga stvaranja. Nakon svih gubitaka, nakon razgradnje i ogoljivanja ostaje samo ta stvarnost i samo ta istina.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
11. postaja: PRIKIVANJE – Isusa pribijaju na križ
Bojimo se boli, prikovanosti uz krevet, ovisnosti o drugima. Bojimo se trenutka u kojem više neće biti izbora. Prikivanje uza samu smrt teška je čovjekova sudbina. Umiranje nije naš izbor. Ono je posljedica ovoga i ovakvog zemaljskog trajanja. Da ne postoji nada u život, da nema Božjih obećanja naša bi umiranja bila strašna i nepodnošljiva zbilja. Kad-tad doći će čas i našega prikivanja. Kakva će nam tada biti mjera i hoće li se iz prikovana tijela vinuti duh pročišćen i slobodan?
Nezamisliva bol Isusova prikivanja na križ odmiče i naše oči od prizora i našu maštu od predočavanja. A njegova je bol bila bol pravednika, bol Sina Božjega. «Ima li boli kao što je bol moja?» - davni je navještaj koji je odjekivao toga šestog časa obroncima lubanjskog brijega i odjekuje sve do naših sela i gradova. A još je strašnija Isusova napuštenost čak i od Oca na nebesima. Prikovan na križ, skupljen u bol i predan smrti Isus je u sebi skupio svaki naš strah, svaku našu prikovanost u bol. Pred križem Kristovim još ostaje samo gust mrak i nada u jedini mogući spas.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
12. postaja: UMIRANJE – Isus umire na križu
Svi umiremo i svatko je u umiranju sam. No, nije svaka smrt jednaka. Neka su umiranja strašna, neka su neutješna i beznadna, a neka su blagoslovna. Oni koji žive zauzeto, kreposno i sveto iza sebe ostavljaju mir. Oni koji žive s Bogom, iza sebe ostavljaju blagoslov nade i smislenost zemaljskog putovanja. Prošavši kroz vrata smrti čovjek za sobom ostavlja nesavršenosti, mane i zla i ulazi u Božji pročišćujući svijet novog bivovanja. Oni koji su živjeli trudeći se oko dobra, oko rasta pšenice uza sav kukolj i ometanje korova – za sobom ostavljaju plodove dobrote i slutnju novoga stvaranja. A to je najveća baština.
Kada je rekao svoj konačni «Svršeno je» i kada je nakon smrtne borbe Ocu predao duh, Isus je zacrtao nov način umiranja i u samu je smrt upisao svoj smisao. Sam je ušao u tajnu pšeničnog zrna, od kog nastaje kruh života – euharistija, ali je poput zrna i on legao u prah da bi niknuo novi plod nepojmljivoga novog stvaranja. Otad u umiranju klija i nova sjemenka Vazma, te mijene nad mijenama: iz života se, kroz vrata smrti, ulazi u život bez trajanja. Umiranje – to su vrata vječnosti. Umiranje – to su vrata trajanja. No, prije toga zemlja je u svoja njedra morala primiti Njega kojega Otac «postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove». Iza njegova umiranja moguć je samo raj.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
13. postaja: UKLANJANJE – Isusa skidaju s križa
Kada se dijelimo od dragih, osim same smrti koja je prekid ovoga života i koja nas od njih rastavlja, slijedi još jedna bolna stanica: uklanjanje iz naših prostora. Uklonjeni sa svijeta, uklonjeni da ne bi nastupila zaraza, uklonjeni su i od pogleda, i od dodira, uklonjeni su od ovog postojanja - u svijet kojemu ipak nema trajanja. Bol koju doživljavamo zbog uklanjanja u sebi sadrži nešto od naših postupnih udaljavanja i konačnoga dijeljenja. Do njega i nas vodi put preko nužnog uklanjanja. Uklanjanje je majka novoga rađanja.
Uklonjen iz ljudskog društva, uklonjen iz zavičaja i iz svoga naroda, uklonjen iz hrama i od prijatelja, Isus se sada uklanja i s križa jer slijedi subota… On koji je gospodar subote, on koji je temelj blagdana u ime blagdana se uklanja… Uklanja se onaj kojeg ni subota nije spriječila da uskrisi mrtvoga… Uklanja se onaj koji je čitava života tražio izgubljenoga… Uklanja se da ne bi bio smetnja, da ne bi bio zapreka slavljenja. Paradoks toga uklanjanja temelj je novog, božanskog okupljanja. Ali grob je nužna stanica.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
14. postaja: NADANJE – Isusa polažu u grob
Je li grob naša posljednja stanica? Pred tim se pitanjem odmjerava čitava naša egzistencija. Ako su grobišta ona mjesta gdje prestaje svaka misao o zemlji u kojoj tražimo spas, tad mogu biti i mjesta o zemlji u kojoj tek treba niknuti novi klas: Pšenični klas u brazdu posijan – za vječni život, za vječni spas. Tko i kako da zaustavi nadanje – izniklo iz nas uza samu smrt i stradanje?
Isus je položen u grob. Zemlja je u svoja njedra primila Njega po čijoj je riječi stvorena. Sa svijeta je uklonjen, maknut je sa zemljovida i sakrit je u grob Onaj koji je došao da čovjek ne bude rob. Sve čim je ikad rodila, zemlja je po Njemu, stostruko više i bolje, ponovno dobila. Ni čvrst kamen, ni straža ni mrak više ne mogu zaustaviti proboj Njegova sjemena. Vjerom prilijepljen uza nj svaki će čovjek sići u grob i kroz grob će moći proć. Neće to spriječiti ni smrt, ni kamen, ni grob ni noć.
(Molitva u šutnji)
Smiluj nam se, Gospodine!
Smiluj nam se!
Molitva
Isuse, Sine Oca vječnoga, nekoliko smo trenutaka proveli slijedeći Te na Tvom križnom putu. S istim smo mislima koračali za Tobom koji si Put, Istina i Život, a Ti si nam u školi Tvoga spasonosnog križa otkrivao smisao naših vlastitih križeva i približavao nas onima kojima je on teži nego naš. Neka se s Tvoga križa na sve nas izlije milost Tvoje pobjede da bismo, slijedeći Tebe, u Tebi našli spas – jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar