BLAGDAN SVIH SVETIH
Danas kad slavimo blagdan Svih Svetih, slavimo blagdan zajedništva, to je zajedništvo Crkve proslavljene s Crkvom koja putuje prema Vječnosti. Nisam se želio ponavljati jer sam prošle godine pisao o današnjem blagdanu i pregledavajući tekstove objavljene na internetu pronašao sam ovaj prekrasan tekst u kojem nam fra Pavo Filipović pomaže shvatiti značenje današnjeg blagdana:
SVI SVETI
Tijekom liturgijske godine postoji veći broj pojedinačnih blagdana i spomendana u čast svetaca. Današnjom svetkovinom se u katoličkoj Crkvi slavi spomen na sve njih zajedno. Danas se spominjemo blaženih duhova, zbora patrijarha, redova proroka, vijeća apostola, brojnih četa mučenika, društva ispovjedalaca, korova svetih djevica …koji su po postupku Crkve koji se zove kanonizacija službeno proglašeni svetima. Radi se o velikom oblaku svjedoka (usp. Heb 12, 1).
No, pored njih spominjemo se i onih zaboravljenih ljudi koji su savjesno i neupadljivo obavljali svoj posao i svoje dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljavali za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svakog zanata, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja, koji su u poteškoćama svakodnevice predano, dosljedno i oduševljeno živjeli svoju vjeru. Svi oni pripadaju mnoštvu svetih pa je i njima posvećen blagdan Svih svetih.
Mogli bismo se, međutim, zapitati: Čemu…svetima naša slava, čemu naše proslave, zbog čega i ovaj naš blagdan? Čemu zemaljske počasti onima koje prema istinitom obećanju Sina časti nebeski Otac? Svecima naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost. To što častimo uspomenu na njih, nama je od koristi a ne njima (iz Govora sv. Bernarda, opata). KKC kaže da nebeski blaženici utvrđuju cijelu Crvu u svetosti (956). Sv. Dominik je umirući svojoj braći govorio: Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svoga života. Sveci su, dakle, oni koji nas pred prijestoljem Božjim zagovaraju kako bismo, poput njih, u hodočašću zemaljskog života uspjeli dobar boj vjere biti i vjeru sačuvati (usp. 2 Tim 4). S obzirom na postizanje tog cilja nadasve su poželjni zagovori svetaca (sv. Bernard).
Kršćansko ispovijedanje vjere u „općinstvo svetih“ i danas ostaje bitnim člankom vjere, jer su svi u Crkvi pozvani na svetost (LG 39). A an putu ostvarivanja poziva na svetost sveci su kršćanskome svijetu uvijek bili modeli, uzori i primjeri autentičnog čovještva. Zbog toga i ne čudi što i dan danas u mnogim našim krajevima imamo mnoštvo lijepih malih kapelica sa nekim od svetačkih likova (kod nas: sv. Rok, sv. Anto, sv. Franjo, sv. Ivan Krstitelj, evanđelisti itd.). Nažalost, danas ni samim kršćanima svetost više nije ideal. Suvremeni kršćani imaju neke nove, krive, ideale. Uspjeh je postao jedan od tih novih ideala. Zbog toga nam sveci i nisu više životni uzori prema kojima se ravnamo. Sada su nam uzori estradne zvijezde, holivudske glumice i glumci, članovi big-brotherove kuće, biznismeni, likovi iz meksičko-španjolskih sapunica itd. Ivan Krizostom još 407. u jednoj od svojih propovijedi spominje proslavu Svih svetih. Nedugo zatim u Crkvi je taj blagdan proglašen općevažećim i obvezujućim za sveopću Crkvu (ponajprije papa Bonifacije IV 610., pa zatim papa Grgur VI. 835.). Jedan od ciljeva propagiranja te svetkovine bila je također i želja da se suzbije grčko-rimski kult štovanja heroja i druge poganske kultove. Danas se nekoć suzbijeni kultovi ponovno vraćaju i zatamnjuju lice ove lijepe kršćanske proslave. Jedna od najvećih zatamnjenja ovog kršćanskog blagdana svakako je slavljenje večeri vještica (Haaloween) u noći prije Svih svetih. Te noći se po cijeloj Americi, a sve više i u Evropi emitiraju se filmovi strave i užasa (horor), a ljudi se maskiraju u magove, vukodlake, vampire, vještice, vile, zombije, sirene i razne druge spodobe i čudovišta. Sve se više danas žalimo na manjak čovječnosti među ljudima pa se u tom jadanju nerijetko i čuje izraz da su se ljudi „povampirili“. Ali ako su nam sveci prestali biti modeli života, a namjesto njih su to postale takve spodobe i ljudi sumnjivog morala, zar i možemo uopće očekivati nešto drugo? Zapadno-europska uljudba je uvelike poljuljana upravo zbog krivih ideala i predstavnika tih istih lažnih ideala. Moramo ponovno otkriti svoje kršćanske svece i ideal svetosti. Jedino čovjek koji ide stazama svetosti može sačuvati svoju ljudskost. Svetost nije nedostižan ideal. Pogledamo li samo letimično na lepezu svetih u katoličkoj Crkvi, odmah ćemo vidjeti da je Crkva imala svetačke likove najrazličitijih zanimanja iz svih zemalja i svih vremena (zemljopisna i vremenska općenitost svetosti). Svjesna te činjenice Crkva je preko dokumenata Drugog vatikanskog sabora uputila 'opći poziv na svetost' (LG). U nedjelju 28. 10. 2007. papa Benedikt XVI. je blaženima proglasio 498 mučenika ubijenih u Španjolskoj 30-ih godina prošloga stoljeća. Proglašenje tako velikog broja blaženih također pokazuje da svet život nije tek neka povlastica usamljenih pojedinaca, nego stvarna mogućnost za cijeli narod Božji. Radi se o ljudima i ženama različitih dobi, poziva i socijalnog statusa koji su životom posvjedočili za Krista u Crkvi. Za svetost ne treba imati rezervaciju. NZ na prvi pogled kao da se suprotstavlja tome, jer se spominje ograničen broj opečaćenih slugu Božjih: I začujem broj opečaćenih – sto čedrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih (Otk 7). Ali po logici knjige Otkrivenja taj broj ne bi trebalo shvatiti kao ograničavajući, nego kao broj punine i savršenstva što je dodatno naglašeno govorom o mnoštvu velikom, nebrojenom iz svakoga naroda i plemena, puka i jezika (Otk 7).
Ići putem svetosti ne znači da ljudski život mora proticati poput besprijekornog rada i kucanja švicarskoga sata. Sveci nisu bili superheroji iz holivudskih filmova poput batt-, spider-, super- i drugih manova. Bili su ljudi od krvi i mesa kao i svi mi. I kao i svi mi i oni su imali nedovršene psihološke strukture, neostvarene mogućnosti, neiskorištene sposobnosti, promašene poduhvate itd. Za Ivana Kapistranskog se kaže da je bio veoma agresivan, za Jeronima Dalmatinca životopisci bilježe da je bio izrazito svadljiv čovjek, o Ivani Francisci de Chantall se zna da je bila jako navezana za drage osobo, za Franji Ksaverskom je posvjedočeno da je bio narcisoidan, ali ipak su svi ti ljudi i pored navedenih manjkavosti postigli svetost života.
Mogao bi, međutim, netko upitati: „A zašto bismo uopće trebali nastojati živjeti svetim životom“? Sv. Augustin kaže: Zacijelo, svi želimo živjeti sretno i nema ga među ljudima tko ne bi prihvatio tu tvrdnju... A za svece se kaže da su bili istinski sretni ljudi. Blaženstva koja Isus izriče proglašavaju blaženim, tj. sretnim čovjeka ispravnih moralnih stavova. Istina je da se do svetosti dolazi „kroz nevolje velike“, kako kaže Sveto Pismo, ali pravi kršćanin vjeruje da se istinska sreća nalazi sama na putovima svetosti.
fra Pavo Filipović
DUŠNI DAN
Na Dušni dan se prisjećamo naših najmilijih, naših dragih pokojnika za koje trebamo moliti, prvenstveno naglašavam potrebu molitve za duše pokojnika, jer je to ono najpotrebnije što im možemo dati mi koji ih se prisjećamo, platiti svetu misu za pokoj njihovih duša, svijeće je također dobro upaliti jer simboliziraju Krista Uskrsloga, svijeća bez molitve ne vrijedi puno, a cvijeće je samo estetski čin. Donosim vam ovdje razmišljanje našeg poznatog karizmatika fra Zvjezdana Linića, to je razmišljanje o smrti, koju kad nam se spomene mislimo odmah na nešto strašno i daleko, tako misteriozno... Ovdje u ovom prekrasnom tekstu fra Zvjezdan nam govori o smrti, uspoređujući naše prihvaćanje smrti s Kristovim prihvaćanjem smrti:
Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo
Uvijek se susretalo sa smrću u svim životnim dobima, makar se prije manje umiralo zbog uzrokovanih nesreća.
Umiranje kao osobni čin
Ljudi su prije gledali kako čovjeku smrt dolazi, a kršćani su čak te trenutke umiranja pretvarali u slavlje. Ranjeni vitez ulazio je svjesno u proces umiranja i prihvaćao liturgiju pokore i euharistije. Na smrt bolesni seljak nekad je znao okupiti svoju obitelj oko svojeg kreveta da budu prisutni uz njega. Liječnik je bio dužan upozoriti svog bolesnika na skoru smrt. Umirući ne bi smio biti lišen misterija smrti; dapače, on bi trebao predsjedati tom zbivanju. Kao što se slavi rađanje i u radosti okuplja ukućane, tako bi trebalo biti i umiranje. Poznate su slike iz života ljudi u prijašnjim stoljećima gdje su ljudi umirali više u svojim kućama, okruženi dragim osobama, uz svjetlo svijeće i uz molitvu. Svećenik je uvijek tu imao svoje mjesto, ali je umirući bio glavni predsjedatelj liturgije dara popudbine.
Umiranje danas
Danas je liberalno razmišljanje i lažni sentimentalizam osakatio smrt. U ljudsku podsvijest uvukla se neka dužnost da čovjek laže umjesto da upozori umirućeg na ozbiljno stanje. Kao da se s teškim bolesnikom igra neka igra skrivača, gdje je jasno da i on sve sluti ili čak i zna, pa i sam to taji pred svojima, koji isto tako sve slute i znaju. Umire se nekako u skrivenosti. A i samo umiranje izmijenilo je svoje obličje, jer ili ljudi nažalost umiru naglo u nekim nesrećama, ili umiru u bolnicama, vrlo često nesvjesno i na aparatima. Više se gotovo i ne umire u vlastitim domovima, gdje bi jedino bila i moguća liturgija umiranja i smrti. Djeca više i ne susreću smrt u svojim najbližima. Kao da se djecu ne smije time traumatizirati. Pokuša se djeci govoriti o nekom putovanju kamo je otišla baka ili djed i da će to trajati dugo vremena. Događa se da su nekad djeca bolje znala kamo odlaze njihovi stariji, a nisu znala u preranoj dobi kako dolaze na svijet mala djeca. Danas djeca već i u najranijoj dobi znaju kako se događaju djeca, ali ništa ne znaju o tome kamo stariji idu. I to je naličje ove današnje civilizacije: niječe starenje, skriva smrt, oblači je u lažno ruho, pokriva šminkom kako bi se je učinilo manje vidljivom i neprepoznatljivom. A ipak, da bi čovjek pobijedio smrt, treba je svjesno susresti, aktivno živjeti. Tako je učinio Krist. Tako i njegovi učenici.
Isusovo umiranje
Isus ide svjesno prema svojoj smrti. Čak i više od toga: Isus svoju smrt čini darom, žrtvom Bogu ugodnom, za nas spasonosnom. Dobri Pastir daje život za svoje ovce. Sin čovječji došao je dati život svoj kao otkupninu za mnoge. Isus svjesno govori da mu nitko ne oduzima život nego da ga sam daje. Njegova smrt time nije manje mučna. I Isus proživljava mučne trenutke prije svoje muke u Maslinskom vrtu. Isus svjesno i s ljubavlju ide prema vlastitoj smrti. On daje svojoj smrti puni smisao i predsjeda tajni vlastitog umiranja. To je sasvim dragovoljna žrtva: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj."
Tajna umiranja
Kod životinja sve ide po stanovitom instinktu bez ikakvih opterećenja smisla i besmisla. Međutim kod čovjeka je umiranje svjesni čin što ga može birati ili barem prihvatiti budući da je čovjeku vlastito da svemu traži i daje smisao. Nažalost, može se i čovjeku dogoditi da se jednako tako podvrgne ritmu biologije a da pritom ne misli na dalje. Čovjek se može oženiti da učini što i drugi rade, a netko to čini iz ljubavi. Vojnik može uporno i lukavo izbjegavati opasne trenutke do granice dezerterstva, dok se njegov drug može hrabro izložiti opasnostima da bude ubijen smatrajući da je to vrijedno života. U tome je i tajna i razlika između punog života i pustiti da te struja nosi; između smrti koja se događa i između smrti koja se prinosi na križu, smrti Isusovih učenika. Da bi se darovala smrt u ljubavi prema Ocu i za druge ljude, kao što je učinio Isus, treba i Ocu na nebesima i ljudima najprije darovati život. Tko čuva svoj život, izgubit će ga - govori Isus. Valja znati umirati da se živi i da se omogući drugima život: to je tajna pšeničnog zrna koje umire kako bi postalo kruhom, tajna kruha koji umire da bi postao tijelom. To je umiranje sebi da bi se živjelo drugima. I smrt postaje dijelom života, prijelazom u novo. Isus je svoju smrt gledao kao Pashu, kao prijelaz. Mnogi sveci koji su nasljedovali svoga Učitelja jednako tako su čas smrti doživljavali kao mogućnost susreta, kao prijelaz k Ocu. Kad je umro papa Ivan Pavao II, objavljena je njegova smrt kao "odlazak k Ocu". Kad je umirao sveti Franjo, organizirana je, pod njegovim predsjedanjem, liturgija umiranja koja se i danas u obredu njegova preminuća zove "transitus", tj. prijelaz. Tajna smrti prisutna je u svakom času života. Tajna dobre smrti krije se u svakidašnjici gdje se je prepoznaje kao "sestru smrt" i daje joj se vječni smisao. Kad se to prepozna, čovjek je naučio što to znači umrijeti dobrom smrću.
fra Zvjezdan Linić
Nema komentara:
Objavi komentar